Za metaloprerađivačke kompanije iz Bosne i Hercegovine, Srbije i drugih zemalja Zapadnog Balkana koje izvoze na tržište Evropske unije, posljednjih nekoliko godina donijelo je jednu važnu promjenu: kupci više ne procjenjuju dobavljača samo kroz cijenu, kvalitet, rok isporuke i posjedovanje odgovarajućih certifikata, sve češće ih zanima i nešto drugo. Koliko energije trošite? Kolike su emisije povezane sa proizvodnjom? Odakle dolazi čelik ili aluminij koji ugrađujete u proizvod? Možete li dokazati da koristite električnu energiju iz obnovljivih izvora? Kako upravljate otpadom, zaposlenima i vlastitim dobavljačima?
Pojmovi kao što su CBAM, ESG, zelena energija i socijalni audit zbog toga više nisu teme rezervisane za velike međunarodne korporacije ili stručnjake za održivost. Oni polako postaju dio svakodnevnog odnosa između proizvođača sa Zapadnog Balkana i njihovih kupaca u Evropskoj uniji. Sve konkretniji zahtjevi EU kupaca zato postaju sastavni dio poslovanja metaloprerađivačkih kompanija. I upravo tu se nalazi suština onoga što danas nazivamo zelenom tranzicijom u metalnoj industriji.
Za jednu proizvodnu kompaniju ona ne znači prvenstveno pisanje novih politika ili kupovinu još jednog certifikata. Mnogo češće znači sposobnost da kupcu, kada postavi pitanje, možete dati tačan odgovor — i dokument kojim taj odgovor možete dokazati.
Certifikat više nije cijela priča
ISO 9001, ISO 14001, ISO 45001, ISO 3834, EN 1090 i drugi standardi i dalje imaju svoje mjesto. U određenim sektorima oni su direktan uslov za saradnju, a u drugim predstavljaju očekivani nivo uređenosti kompanije. Promjena je u tome što se razgovor više ne završava na pitanju da li certifikat postoji. Ako kompanija ima ISO 14001, kupac može očekivati i odgovor na pitanje koliko električne energije troši, koliko otpada nastaje ili na koji način smanjuje svoj uticaj na okoliš. Ako ima ISO 45001, može tražiti podatke o povredama na radu, obukama ili radnim uslovima. To je značajna promjena u načinu na koji se procjenjuju dobavljači.
Sistem upravljanja i dalje je važan, ali sve veći značaj imaju rezultati koje taj sistem proizvodi i podaci kojima se ti rezultati mogu dokazati. Za kompanije koje su godinama ulagale u kvalitet, sljedivost i organizaciju procesa to zapravo nije potpuno nova logika. Razlika je u tome što se isti princip sada širi na emisije, energiju, porijeklo materijala, društvene zahtjeve i lanac dobavljača.
CBAM je dobar primjer kako se zahtjev iz EU prenosi na dobavljača
Jedan od najvidljivijih primjera ove promjene je CBAM – Carbon Border Adjustment Mechanism.
Od 1. januara 2026. CBAM je u definitivnom režimu i obuhvata, između ostalog, određene proizvode iz sektora željeza i čelika i aluminija.
Za metaloprerađivačku kompaniju iz BiH ili Srbije posebno je važno razumjeti da se CBAM ne odnosi automatski na svaki proizvod koji je napravljen od čelika ili aluminija. Obuhvat zavisi od konkretne tarifne, odnosno CN oznake proizvoda. Međutim, čak i kada sama kompanija sa Zapadnog Balkana nije direktni CBAM deklarant, njen kupac u Evropskoj uniji može biti. Tu nastaje ono što je za proizvođača praktično mnogo važnije od same definicije propisa.
Kupac počinje tražiti podatke. Može mu biti potrebno više informacija o korištenim materijalima, proizvodnom procesu, potrošnji energije i emisijama povezanim sa proizvodom koji uvozi. Ako te podatke ne može dobiti od svog dobavljača, problem na kraju postaje problem cijelog lanca.
Zbog toga CBAM ne treba posmatrati samo kao još jednu administrativnu obavezu evropskog uvoznika. Za metalnu kompaniju koja izvozi on je signal da će emisija CO₂ postajati sve važniji podatak koji prati proizvod.
Do sada je proizvođač bio naviknut da uz proizvod prati crtež, radni nalog, materijalni certifikat, kontrolu kvaliteta i dokumentaciju o isporuci. U budućnosti će se toj dokumentaciji sve češće pridruživati i podaci o energiji, emisijama i porijeklu određenih inputa. To ne znači da će svaki kupac od sutra tražiti kompletan ugljični otisak svakog proizvedenog komada. Ali znači da kompanija mora znati gdje se relevantni podaci nalaze i da li ih može pouzdano povezati sa svojim proizvodom.
Ako se na svaki zahtjev kupca podaci traže po računima za struju, Excel tabelama, proizvodnim nalozima i kod pet različitih zaposlenih, tada problem nije samo CBAM. Problem je što kompanija još nema uređen sistem podataka.
ESG zahtjevi često stižu bez oznake „ESG“
Slično se dešava i sa ESG zahtjevima.
Pojam ESG mnogim direktorima i dalje zvuči kao nešto što se odnosi na velike korporacije koje objavljuju izvještaje o održivosti. Za većinu malih i srednjih kompanija iz BiH ili Srbije obaveza izrade velikog ESG izvještaja zaista neće biti ono sa čim će se prvo susresti.
Mnogo je vjerovatnije da će zahtjev doći kroz običan upitnik kupca.
U njemu mogu biti pitanja o godišnjoj potrošnji električne energije i goriva, količinama otpada, emisijama CO₂, broju zaposlenih, povredama na radu, obukama, poslovnoj etici, antikorupciji ili načinu na koji kompanija bira i kontroliše svoje dobavljače.
Kupac možda nijednom neće napisati riječ „ESG“, ali će podaci koje traži biti upravo dio tog okvira.
Zato kompaniji koja želi biti spremna ne treba odmah izvještaj od stotinu stranica. Mnogo je važnije da zna koje podatke već ima, gdje se oni nalaze, koliko su pouzdani i ko je odgovoran za njihovo ažuriranje. U praksi je to često mnogo korisniji početak od pokušaja da se odmah napravi savršen ESG sistem.
Socijalni zahtjevi više nisu tema samo za tekstilnu industriju
Još jedna stvar koju metalne kompanije ponekad podcijene jesu zahtjevi koji se odnose na zaposlene i uslove rada. Socijalni audit se ranije često povezivao sa industrijama poput tekstila, obuće ili velikih međunarodnih lanaca maloprodaje. Međutim, takvi zahtjevi sve češće ulaze i u industrijske lance snabdijevanja. Kupac može tražiti da dobavljač potpiše Supplier Code of Conduct, popuni upitnik ili prihvati provjeru koja se odnosi na radno vrijeme, prekovremeni rad, zaštitu na radu, prava zaposlenih, zabranu diskriminacije, dječijeg i prisilnog rada ili postupanje prema radnicima kod podizvođača. Tu je važno izbjeći jednu čestu grešku. To što određena kompanija nema direktnu zakonsku obavezu da provede socijalni audit ne znači da kupac to ne može postaviti kao uslov saradnje. Na evropskom tržištu vrlo često postoje tri nivoa zahtjeva: ono što traži zakon, ono što kupac mora prikupiti zbog vlastitih obaveza i ono što je kupac sam definisao kao svoj standard za dobavljače. Za proizvođača koji želi ostati u tom lancu sva tri nivoa mogu biti jednako relevantna.
Zelena energija ne počinje solarnim panelima
Kada se govori o zelenoj tranziciji, jedna od prvih asocijacija u proizvodnim kompanijama je solarna elektrana. Solarna elektrana svakako može biti dobro rješenje, ali nije početna tačka za svaku kompaniju. Prvo pitanje je jednostavnije: koliko energije trošimo i na šta je trošimo? Ako kompanija nema dobar pregled potrošnje, nema mnogo smisla razgovarati o sofisticiranim energetskim projektima. Tek kada postoji jasna slika potrošnje može se ozbiljno razgovarati o energetskoj efikasnosti, vlastitoj proizvodnji energije ili nabavci električne energije iz obnovljivih izvora.
Na tržištima BiH i Srbije postoje različiti modeli nabavke energije, a u zavisnosti od snabdjevača i regulatornog okvira moguće je koristiti i mehanizme kojima se dokazuje obnovljivo porijeklo električne energije, poput garancija porijekla. Za kupca je i ovdje ključna ista stvar kao kod CBAM-a i ESG-a: dokaz. Nije isto reći da kompanija koristi zelenu energiju i imati dokument kojim se može potvrditi porijeklo te energije. Istovremeno, treba biti oprezan sa pojednostavljenim tvrdnjama. To što kompanija kupuje električnu energiju iz obnovljivih izvora ne znači automatski da će se svaki regulatorni obračun emisija smanjiti na isti način. CBAM, na primjer, ima vlastita pravila obračuna.
Zbog toga zelenu energiju treba posmatrati kao dio šireg energetskog i okolišnog upravljanja, a ne kao marketinšku etiketu.
Kupca će sve više zanimati i ono što se desilo prije vaše fabrike
Za metaloprerađivače je posebno važna još jedna promjena: sve veći značaj porijekla materijala.
Godinama je za mnoge kompanije bilo dovoljno da znaju od kojeg su distributera kupili lim, profil ili aluminij i da uz materijal imaju odgovarajući certifikat. U budućnosti to neće uvijek biti dovoljno.
Kupca može zanimati ko je stvarni proizvođač materijala, iz koje zemlje dolazi, može li se određena šarža povezati sa konkretnim proizvodom i postoje li podaci koji prate materijal prije nego što je stigao u vašu proizvodnju. Drugim riječima, sljedivost se polako širi izvan fabričkog kruga. To je posebno važno za kompanije koje veliki dio materijala kupuju preko distributera. Ako kupac počne tražiti informacije koje distributer nema ili ne može dobiti od svog dobavljača, problem se prenosi nazad kroz cijeli lanac. Zbog toga će kvalitet odnosa sa dobavljačima, kvalitet dokumentacije koju oni mogu dostaviti i poznavanje stvarnog porijekla materijala postajati sve važniji.
Šta sve ovo praktično znači za direktora proizvodne kompanije?
Ne znači da sutra treba otvoriti pet novih projekata, angažovati deset konsultanta i uvesti još tri standarda. To bi bio pogrešan pristup. Prvi korak treba biti mnogo prizemniji: pogledati šta kupci već traže i provjeriti koliko kompanija trenutno može odgovoriti na te zahtjeve. Da li znate koji proizvodi koje izvozite ulaze u CBAM obuhvat? Možete li brzo pronaći podatke koji su potrebni za obračun emisija? Znate li koliko energije trošite i možete li dokazati njeno porijeklo? Možete li pratiti porijeklo ključnih materijala? Imate li osnovne podatke o zaposlenima, otpadu, energiji i zaštiti na radu koje kupac može tražiti? Znate li dovoljno o svojim najvažnijim dobavljačima? Ako je odgovor na nekoliko ovih pitanja negativan, nema razloga za paniku. Ali postoji razlog da se time počne baviti prije nego što zahtjev stigne sa oznakom „urgent“. Jer kada kupac traži odgovor u roku od tri dana, tada više nema vremena za pravljenje sistema. Tada se samo pokušava pronaći podatak.
Zelena tranzicija nije još jedan certifikat
Možda je upravo ovo najvažnija stvar koju metaloprerađivačke kompanije trebaju razumjeti. Zelena tranzicija nije jedan projekat koji se završi i arhivira. Nije ni jedan certifikat koji se okači na zid. Ona predstavlja promjenu načina na koji evropsko tržište gleda proizvod, dobavljača i cijeli lanac vrijednosti. Danas kupac može tražiti CBAM podatke. Sutra podatke o potrošnji energije ili porijeklu materijala. Drugi kupac može poslati ESG upitnik, a treći Supplier Code of Conduct. Na prvi pogled sve to izgleda kao niz nepovezanih zahtjeva. U stvarnosti ih povezuje isto pitanje: Može li kompanija pokazati kako radi i može li ono što tvrdi dokazati pouzdanim podacima? Kompanije koje svaki zahtjev rješavaju tek kada stigne uvijek će raditi pod pritiskom. One koje postepeno urede podatke o proizvodnji, energiji, emisijama, zaposlenima i dobavljačima neće samo lakše odgovarati na zahtjeve kupaca. Lakše će i razumjeti vlastite troškove, rizike i prostor za poboljšanje. A to je vjerovatno i najpraktičnije objašnjenje zelene tranzicije za jednu metalnu kompaniju koja izvozi. Ne radi se samo o tome da budete „zeleniji“. Radi se o tome da budete spremniji, transparentniji i pouzdaniji dobavljač za tržište na kojem želite ostati i rasti.
Najčešća pitanja
Da li se CBAM odnosi na kompanije iz BiH i Srbije?
Kompanije iz BiH i Srbije najčešće nisu direktni CBAM deklaranti, jer se obaveza nalazi na strani uvoznika u Evropskoj uniji. Međutim, EU kupac može od svog dobavljača tražiti podatke potrebne za utvrđivanje ugrađenih emisija proizvoda.
Da li svi proizvodi od čelika podliježu CBAM-u?
Ne. CBAM obuhvata određene proizvode iz sektora željeza i čelika i aluminija, a konkretan obuhvat provjerava se prema tarifnoj, odnosno CN oznaci proizvoda.
Da li kompanija iz BiH ili Srbije mora izrađivati ESG izvještaj?
Ne postoji opšta obaveza da svaka mala ili srednja kompanija iz BiH ili Srbije mora izrađivati ESG izvještaj samo zato što izvozi na tržište EU. Međutim, kupac, banka ili druga kompanija u lancu može tražiti određene ESG podatke.
Šta je socijalni audit?
Socijalni audit je provjera načina na koji kompanija upravlja uslovima rada, pravima zaposlenih, radnim vremenom, zaštitom na radu, diskriminacijom, dječijim i prisilnim radom i drugim socijalnim rizicima. U praksi ga kupac može postaviti kao uslov saradnje.
Da li zelena energija automatski smanjuje CBAM emisije?
Ne nužno. Energija iz obnovljivih izvora može biti veoma važna za ukupne okolišne i ESG pokazatelje kompanije, ali CBAM ima vlastitu metodologiju obračuna emisija. Zato je za svaki konkretan proizvod potrebno provjeriti kako se odgovarajući podaci tretiraju.
Koliko je vaša kompanija spremna za nove zahtjeve EU kupaca?
Prvi korak ne mora biti veliki projekat. Dovoljno je krenuti od proizvoda koje izvozite, zahtjeva koje već dobijate od kupaca i podataka koje kompanija trenutno prati. Na osnovu toga moguće je vrlo brzo utvrditi šta je stvarna regulatorna obaveza, šta je specifičan zahtjev kupca, koje podatke već imate i gdje postoje praznine koje treba riješiti. Tek tada ima smisla odlučivati šta je zaista potrebno uvesti i kojim redoslijedom.
Ako želite procijeniti koliko je vaša kompanija trenutno spremna za CBAM, ESG i druge zahtjeve EU kupaca, možemo zajedno napraviti početni pregled i definisati šta je za vas zaista potrebno – bez uvođenja nepotrebnih sistema i procedura.
Kontaktirajte nas za inicijalni razgovor.